http://eldorado.serbianforum.info


FORUM ZA SVE ONE KOJI VOLE DRUZENJE
 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

  Gabriel García Márquez

Ići dole 
AutorPoruka
JUTARNJA IZMAGLICA
ADMIN
avatar

Broj poruka : 310
Datum upisa : 16.10.2011

PočaljiNaslov: Gabriel García Márquez   Ned Mar 11, 2012 2:16 pm

Gabriel García Márquez
1928.-

Gabriel José García Márquez kolumbijski je pisac, novinar, izdavač i politički aktivist,rođen je 1928. godine u Aracataca, Kolumbiji.
Rodio se u gradu zvanom Aracataca, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji u Magdaleni. Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitatelj Márquezovih djela prepoznaje detalje njegova djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.
Djed, koji je imao izvanbračnu djecu, sudjelovao u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušna lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.
S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobiva kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkinu »Preobrazbu« shvaća da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati mnogo ranije.
Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea te Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador".
Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venezueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.
U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas te izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju.
Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.
Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema tko da piše«, objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina samoće« pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga »Sto godina samoće« (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva).
Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Na primjer, kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od vrtuljka. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkretne, prirodne pojave.
Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađena novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).
Izlazak knjige »Patrijarhove jeseni« 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak »Sto godina samoće«. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom »Ljubav u doba kolere«, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su »General u labirintu«, »12 hodočasnika« (zbirka pripovjedaka), »Ljubav i drugi demoni«.
Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu Švicarske banke, Márquez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S petnaest tisuća primjeraka, naklada je Cambija odmah skočila na pedeset tisuća, a maleni je odmak napravio 1996. godine "novinarskim" stilom napisavši knjigu »Vijest o otmici«, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti, netko je čak 9. srpnja 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico Cityju. Istina je bila da se on počeo još u proljeće loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza ne-Hodgkinova limfoma. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. A za to se vrijeme Márquez potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela neće nikada završiti.
U jesen 2002. objavio je svoj prvi dio autobiografije »Živjeti da bi se pripovjedalo« i prvih 50 000 primjeraka prodano je u svega dva tjedna. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955., odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz »Sto godina samoće«, »Pukovniku nema tko da piše« ili »Kronika najavljene smrti«. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja »Sto godina samoće«, a treći o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, o kojem je napisao vrlo interesantan novinski profil tijekom skandala s Monicom Lewinsky.
Uglavnom je živio u Meksiku i Europi. Trenutačno najveći dio vremena provodi u gradu Mexico City.
Gabriel García Márquez smatra se najpoznatijim piscem magičnog realizma i to ponajprije zahvaljujući romanu »Patrijarhova jesen« koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je Gabriel Garcia Marquez postao najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik magičnog realizma.
Između ostalog napisao je:
Romane:
Sto godina samoće ,Patrijarhova jesen ,Kronika najavljene smrti,Ljubav u doba kolere ,O ljubavi i drugim nečistim silama ,Pustolovina Miguela Littina,Živjeti da bi se pripovijedalo...
Priče i novele :
Pukovniku nema tko pisati ,Sahrana Velike Mame ,Zla kob,Dvanaest hodočasnika,
Sretan put, gospodine predsjedniče.Sjećanje na moje tužne kurve ...


Često su citirane njegove riječi,evo malenog dijela mudrosti tog velikana pisane riječi:

"Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati."

"Ne gubite vrijeme sa nekim kome nije stalo da ga provodi sa vama."

"Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo."

"Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe."

"Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate."

"Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni"

"Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati"

"Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh."

"Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni."

"Život je kraći nego što čovjek misli"

_________________
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima
.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/portal
JUTARNJA IZMAGLICA
ADMIN
avatar

Broj poruka : 310
Datum upisa : 16.10.2011

PočaljiNaslov: Re: Gabriel García Márquez   Ned Mar 11, 2012 2:16 pm

Posvećeno pismo

"Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta
i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, više bih sanjao.
Znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno,
okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila, ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.
Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,
ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.
Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,
ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni."
kaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni."

_________________
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima
.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/portal
JUTARNJA IZMAGLICA
ADMIN
avatar

Broj poruka : 310
Datum upisa : 16.10.2011

PočaljiNaslov: Re: Gabriel García Márquez   Ned Mar 11, 2012 2:17 pm

Pukovniku nema tko da piše
-odlomak 5.

"...Pukovnik je šutio dok žena nije načas prestala i zapitala ga je li budan. On
odgovori potvrdno. Žena produži naklapanje, jednolično, neprekidno,
neumoljivo.
- Svi će zaraditi na pijetlu osim nas. Mi jedini nemamo ni prebijene pare
za klađenje.
- Pijetlov vlasnik ima pravo na dvadeset posto.
- Kao da nisi imao pravo na zaposlenje kad su te slali da pljuješ krv na
izborima -- odgovori žena. -- Kao da nisi imao pravo na veteransku mirovinu
zato što si zamalo kosti ostavio u građanskom ratu. Sada svi žive kao bubreg u
loju, a ti crkavaš od gladi, potpuno sam.
- Nisam sam - reče pukovnik.
Htio je nešto razjasniti, ali ga svlada san. Ona je i dalje poluglasno
naklapala, sve dok nije primijetila da joj muž spava. Izvukla se iz mreže protiv
komaraca i stala hodati u tami dnevne sobe.
Ni ondje nije prestajala govoriti. Pukovnik ju je zazvao u svitanje.
Ona se pojavi na vratima, poput prikaze, osvijetljena odozdo gotovo
ugaslim plamićkom svjetiljke. Ugasi je i uvuče se pod mrežu. I dalje
je govorila.
- Nešto možemo poduzeti - prekine je pukovnik.
- Jedino što se može poduzeti jest da prodamo pijetla - reče žena.
- Može se prodati i sat.
- Neće ga nitko kupiti.
- Sutra ću nastojati da mi Alvaro dade onih četrdeset pesosa.
- Neće ti ih dati.
- Onda ćemo prodati sliku.
Kad se žena ponovno javila, obrela se opet izvan mreže protiv komaraca.
Pukovnik joj oćuti dah prožet ljekovitim biljem.
- Neće je kupiti - reče.
- Vidjet ćemo - reče pukovnik spokojno, bez trunka nemira u glasu. - Spavaj
sada. Ne budemo li sutra mogli ništa prodati, već ćemo naći neko rješenje.
Pokušao je držati otvorene oči, ali ga je svladao san. Utonuo je do dna u
tvar bez vremena i prostora, gdje su ženine riječi imale drugačije značenje. No
malo zatim netko ga prodrma za rame.
- Odgovori mi.
Pukovnik nije bio svjestan je li te riječi čuo prije ili poslije sna.
Svitalo je.
Prozor se ocrtavao na zelenoj nedjeljnoj svjetlosti. Učini mu se da
ima groznicu.
Pekle su ga oči i morao je uložiti velik napor da dođe k sebi.
- Što ćemo učiniti ako se ništa ne bude dalo prodati - ponovi žena.
Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 50
- Tada će već biti dvadeseti siječnja - reče pukovnik, savršeno bistar. -
Dvadeset posto isplaćuje se istog dana.
- Ako pijetao pobijedi - reče žena. - A što ako izgubi. Nisi računao da
pijetao može i izgubiti.
- Ovaj pijetao ne može izgubiti.
- Ali uzmimo da izgubi.
- Preostaje još četrdeset i pet dana da bi se o tome počelo razmišljati --
reče pukovnik.
Ženu obuze očaj.
- A što ćemo dotle jesti - zapita i uhvati pukovnika za porubljen izrez
majice. Svojski ga prodrma. - Reci mi, što ćemo jesti.
Moralo je proteći sedamdeset i pet godina - sedamdeset i pet godina
života, minutu po minutu -- da pukovnik dočeka ovaj trenutak. Oćuti se
uzvišenim, jasnim, nepokolebljivim, kad je odvratio:
- Govna...."

_________________
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima
.
Nazad na vrh Ići dole
http://magnolija.serbianforum.info/portal
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Gabriel García Márquez   

Nazad na vrh Ići dole
 
Gabriel García Márquez
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: UMETNOST I KULTURA :: KNJIŽEVNOST :: Svetska književnost-
Skoči na: